Sandrin svijet okrenuo se naglavačke kada su prodane posljednje dvije nekretnine za iznajmljivanje. Usred pandemije, s regionalnim gradovima koji doživljavaju značajno smanjenje raspoloživih nekretnina i pristupačnosti najma.

Sandra nije mogla pronaći mjesto pristupačno za samu osobu na invalidskoj mirovini. Morala je ostati u kriznom smještaju i surfati na kauču dok joj nije ponuđen dugoročni stambeni smještaj u zajednici.

“Imam dobre preporuke i brinuo sam se o svim domovima u kojima sam živio, ali čini se da to nije važno, podnesete toliko zahtjeva i nikad ne stignete vidjeti nekretnine. Nije bilo puno opcija za samce tamo gdje sam trebao živjeti kako bih mogao ostati povezan sa svojim radnicima za podršku NDIS-a.”

“Još uvijek se štipam. Jedva mogu vjerovati da je ovaj novi dom moj. Prelijepo je, sređena sam i sretna. Pazim na svoju kuću i svoj život.”

“U odličnom je susjedstvu i već sam sklopio neka sjajna prijateljstva s drugim stanarima ovdje, pomažemo jedni drugima. A nekoliko naših susjeda mi je čak pomoglo da unesem neke svoje stvari.”

“Prokleto sam sretan, ne bih imao ovu kuću da se svi ne zalažu za mene i ne mogu riječima opisati razliku koju je ovaj dom već napravio.”

“Nemaš pojma kakav je osjećaj znati da ti to nitko ne može oduzeti. Nikada nisam živio u stanu s jednom spavaćom sobom, ali mogao bih živjeti ovdje zauvijek. Ovo je savršeno za mene i Misty. Ona već ima svoja omiljena mjesta u kući.”

“Da, još uvijek se navikavam na to mišljenje. Da imam gdje zvati dom, to je moj dom.”